Drveće (i biljke općenito) omogućuju život na Zemlji: bez njih ne bi bilo kisika bez kojeg ne možemo. Nude nam hranu, drvo, energiju, sklonište, ljepotu i tisuću drugih stvari. Zauzvrat ne traže gotovo ništa. Oni su velikodušna bića. Kako ih ne bismo voljeli i zahvaljivali im na svemu?
Sljedeća važna uloga biljaka, recimo „manje poznata“, je sposobnost apsorpcije ugljičnog dioksida. Ugljični dioksid ili CO2 jedan je od stakleničkih plinova koji pridonose povećanju efekta staklenika i globalnom zagrijavanju. Očito je da je osoba odgovorna za sve ovo čovjek … i njegove pretjerano neodržive industrijske aktivnosti. Ali ovdje otvaramo još jedno veliko poglavlje! Znamo da drveća na neki način uspijevaju “ublažiti” emisije CO2. Kako? Teško je objasniti biokemijske procese koji to omogućuju, to je fiziologija biljaka. Pojednostavljujući, možemo reći da je kamen temeljac fotosinteza klorofila: savršen način hranjenja biljaka!
Voda, sunčeva svjetlost i ugljični dioksid svakodnevni su obrok drveća! Ugljični dioksid apsorbiran fotosintezom potom se “transformira” i pohranjuje u obliku ugljika u stabljike i korijenje drveća.
Dakle, što nam je činiti? Kad god je to moguće posaditi drvo. To je ono što činimo jer stvarno želimo sačuvati biološku raznolikost ososbito na našem gospodarstvu. Novo posađeno drvo zasigurno se ne može natjecati sa svojom odraslom braćom i sestrama u pogledu apsorpcije CO2. Zapravo, čim se posadi, koristi svu svoju energiju za rast.! No, kako stari, deblo mu se širi, krošnja se povećava, rađa sve više i više lišća koje će provoditi fotosintezu, a time će se povećavati i sposobnost stabla da apsorbira i pohranjuje velike količine ugljika.
